Otvorenje izložbe – Gradski muzej Bjelovar

Dana 20.01.2011. u 19 sati. otvorena je izložba slika Marije Puzak u Gradskom muzeju Bjelovar.

Emilija Dragišić – kustos muzeja:

Susret sa slikarstvom Marije Puzak na prvi pogled otkriva umjetnicu zadivljenu prirodom – od njezine cjelovite i sveobuhvatne pojavnosti i snage koju instinktivno (iako sve manje) osjećamo, sve do njezinih najmanjjih i najsuptilnijih pojedinačnih manifestacija, savršenih u svojoj jasnoći i jednostavnosti; nebo, more, stablo, cvijet… Svaki se dio harmonično uklapa u ogromnu, prirodnu cjelinu, pri čemu pejsaž predstavlja njezinu opširniju, a mrtva priroda sažetiju varijantu likovnog tumačenja. Ono što slikarica karakteristično ujedinjuje u obje spomenute slikarske vrste je prisutnost težnje za skladom oblika, snagom boje, ravnotežom kompozicije – princip koji je, sam po sebi, prirodan i logičan, a ujedno simboličan i znakovit. Stoga, drugi pogled otkriva osobnost i tipičnu žensku stranu prirode, princip individualnog likovnog stvaranja, ali i estetskih i životnih vrijednosti koje se protežu puno šire od okvira slikarskog platna.

            Pejsaži su raskošni u svakom smislu; formatom nesputani, kompozicijski i perspektivno prostrani i sagledljivi, otvaraju se pred gledateljm uvijek na istom mjestu pregleda cijele kompozicije, odnosno mjesta koje je svojevrsni kompozicijski početak i mjesto odmora, a ne neizvjesnosti onoga što slijedi. Cesta ili put koji zavija između dva brežuljka prema sredini kompozicije, isprekidana prirodnim oblicima tla ili raslinja, završava svoj nemiran tijek u vodoravnom smiraju spajanja morskog i nebeskog horizonta. Koloristički i gestualno, izražajnost je još zamjetnija. Početna ekspresivnost žarko crvenih, narančastih, žutih i općenito toplih, zemljanih tonova u prvom planu nikada ne ublažavaju valer krečući se prema perspektivnom ishodištu, već se gestualno ispresjecanim, kontrastno postavljenim, teksturalno dinamično tretiranim plohama razigranih volumena topograije, preobražavaju u svoju kolorističku suprotnost, pa topli tonovi spektra postaju hladni, a istovremeno, elementi kontinentalnog predjela ustupaju mjesto mediteranskom krajoliku. Slikarica suprotstavlja neke dominantne likovne elemente poput komplementarnog kontrasta (crvena-zelena, narančasta-plava), te okomite i vodoravne obrise i poteze, kako bi naglasila ekspresivnost prirodne promjene i preobrazbe, ali nikada do te mjere kojom bi se ugrozila harmoničnost i ravnoteža kompozicije. Vijugavi put nije uvijek poznat i pouzdan, ali na kraju puta je uvijek – more; simbolički, ono je život i životni tijek, početak i kraj, gdje umirujuća simbolička vrijednost plavetnila kontemplira o dubini, beskraju, besmrtnosti.

            Slikajući mrtve prirode, Marija Puzak ostaje pri jednako snažnom, gestualnom izrazu, primjenjujući kolorističku i komplementarnu napetost volumena i dominantnu centralnu kompoziciju sugerirajući univerzalnost prirode u svakom njezinom pojedinačnom aspektu – pa i u jednom, jedinom cvijetu. Sadržajno i formalno, pročišćeni motiv cvijeta u vazi umjetnica nam predstavlja na nekoliko razina, pa svakodnevni dio prirode prenešen u kontekst kućnog ukrašavanja može poprimiti različita simbolička značenja; od tipično ženske preokupacije estetikom cvijeća i potrebe za ljepotom i ukrašavanjem svakodnevnog okružja, preko rudimentarnosti tumačenja prirodnih simbola posude kao ženskog principa i cvijeta kao (tjelesne) ljubavi, sve do onog osnovnog i svakome razumljivog simboličnog manifesta prirode i ljepote u platonovskom smislu – sve što je dobro je lijepo, a sve lijepo je i dobro.

            Slike Marije Puzak nas podsjećaju da i sami pripadamo takvoj prirodi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*