STANKO ŠPOLJARIĆ:
Ekspresionizam i slikarska tankoćutnost pojmovi su koji na prvi pogled i ne idu zajedno. U svom slikarskom opusu Marija Puzak ipak ih je pomirila. Premda zaokupljena energijom boje, usmjerene ka emotivnoj žestini u ukupnosti likovne scene, uspijevala je zadržati mjeru osobne suptilnosti, kojom kromatske silnice i kad podižu intenzitet zbivanja odražavaju osobnost, koja u doživljaju pejsaža nalazi i prostore lirskog. U razložnim motivskim mijenama krajolik je bio i ostao dominanta njezinog interesa, promatran kroz zvučnost boje i potrebit stupanj otklona od realistične marnosti. Primjerice, gotovo agresivnost crvenog, dubine plavog uzdizale su blistavost pejsaža, svih njegovih pokrenutih sastavnica s izrazito jakim obrisnicama, i zdanja, i raslinja, i sve predmetnosti slike. Silueta pokrenutog tijeka dinamičnih krivulja kojih se vibrantnost prenosila i unutar definiranih ploha i čitavog polja slike. Sukladne pastoznosti namaza boje u objektivnom taktilitetu površine. Dakako boja, prepoznatljiva gesta, upisanost i otvorenost svjetla, likovni su elementi u tvorbi sadržaja, prepleta ugođaja i izgleda. Žitkost u magmi boje odražava i treptaj Marijinog raspoloženja koje se u širini slikarskog čina otimlje bilo kakovoj jednoznačnosti. Zanimljivo je u Marijinoj fascinaciji s putenošću boje kolorističkog krika uočavati naznake slikarskog smiraja, reda s pročišćenošću oblika do praga geometrijskog, i mijene palete u smjeru tiših sazvučja.
SANDA STANAĆEV BAJZEK:
Slikanje prirode, podražavanje njenih fenomena, nastojanje da se slikom zaustave trenutci emanacije njezine ljepote gotovo je stara koliko i slikarstvo samo. No pejzaž se kao osamostaljena tema ustoličuje tek u 19. st. postajući vodeći žanr unutar likovne umjetnosti. Trijumfira u realizacijama impresionista, otkriva dublja, izvorna značenja u ekspresionističkom sažimanju i gradnji osnovnim formama i govorom čiste boje. Racionalna koncepcija zamijenjena je koncepcijom zasnovanom na emocionalnom i iracionalnom doživljaju, viđena priroda i umjetnikova ideja susreću se na pola puta. Na tragu tog puta nalazi se i slikarstvo Marije Puzak, ustrajno već nekoliko desetljeća, kojim autorica gaji primarni interes za istraživanje slikarskog problema prikazivanja krajolika, uklapajući se u kontekst novijeg hrvatskog pejzažnog slikarstva.
Unutar uskog motivskog izričaja Marija se neprestano likovno preispituje, čineći novim ciklusom korak više snažnim kolorističkim i gradbenim sudarima, dinamičnijom gradnjom, „slaganjem“ ploha, preklapanjem planova, pristupajući motivu apstraktnije. U potrazi za najprispodobnijim izrazom Marija varira svoje pejzaže u rasponu od kubističkih superponiranja do gotovo apstraktnih ploha, koje prizivaju sjećanja na prve ekspresionističke izraze, na sezanovsku gradnju forme. Gradnja vlastite poetike na temeljima poetika koje danas označavaju opća mjesta likovne umjetnosti, rezultat je podudaranja senzibiliteta bez povijesnih referenci jer Marija ne nastoji biti novator, ona u svom nepretencioznom slikarstvu ne skriva eklektičnost, ali ju ne potencira. Određene, već ustoličene likovne poetike samo najprikladnije izražavaju snagu autoričina doživljaja i težnju da ga izražajno reproducira na slikarskom platnu.